Dugogodišnja rasprava o tome mogu li nasilne video igre potaknuti stvarno nasilje, poprimila je novu snagu nakon masovnih pucnjava posljednjih nekoliko godina. Naoružani napadač koji je 3. kolovoza 2019. u Walmartu u El Pasu u Teksasu ubio 22 osobe i ozlijedio 24 osobe, kratko se osvrnuo na vojnike video igara, ukazujući na to da je upoznat s video nasiljem. Tako su mnogi političari brzo počeli kriviti video igre za ovo i druga masovna strijeljanja. Ipak, čini se jasnim da je naoružani iz El Pasa prvenstveno motiviran etničkom mržnjom. Navodi se da je napad odgovor na invaziju Hispanaca na Teksas.
Veza koju imaju nasilne video igre i nasilje u stvarnom životu
Glavni razlog za zabrinutost zbog video igara mnoštvo je studija koji tvrde da se pronalazi veza između nasilja u video igrama i stvarne agresije. No, to nije utvrđeno 100%. Glavni razlog za sumnju u uzročno-posljedičnu vezu jest taj što su se videoigre raširile širom svijeta, a da druge zemlje nisu dovele do razine nasilja u toj određenoj zemlji.
Zatim je pitanje što se može učiniti za saniranje video nasilja bez kršenja Prvog amandmana jamstava slobode govora. Odlukom suda 2011. godine srušen je kalifornijski zakon kojim se nastojalo zabraniti prodaju ili iznajmljivanje nasilnih videoigara maloljetnicima s obrazloženjem da je njegov nejasan i loše definiran jezik kršio neka prava. Srećom, još nema čvrstih dokaza da takve igre dovode do masovnih i teških ubojstava. Doista, većina korelacijskih studija pokazuje samo mali učinak.
Videoigre i masovna kultura
Da, videoigre su danas normalna stvar. Svi smo ih igrali ili imamo djecu koja ih igraju. I to je sasvim u redu i danas normalna pojava. No, moramo ipak imati na umu da su to sve doista mala djeca i djeca u razvoju. Nikada ne možemo znati kako tko na što reagira i što sve nekoga potiče na razne stvari koje se danas, nažalost, u svijetu dešavaju sve više.
Pokojni američki sudac Antonio Scalia rugao se ideji da nasilne videoigre uzrokuju nasilje i u stvarnosti. Većina istraživačkih studija pati od priznatih nedostataka u metodologiji, kao što je Scalia to i sam rekao. Oni u najboljem slučaju pokazuju određenu korelaciju između izloženosti nasilnoj zabavi i sitnih efekata iz stvarnog svijeta, kao što su djeca koja se osjećaju agresivnijima nakon igranja nasilne igre nego nakon igranja nenasilne igre.
Profesionalna društva borila su se i bore se s tim problemom, no, ne donoseći jasan zaključak.
Ovisnost?
Godine 2007. u Americi se objavilo je izvješće kojim se pretjerana upotreba videoigara uspoređuje s ovisnošću o kockanju. No, priznato je priznato da nije bilo dovoljno istraživanja da bi se utvrdilo da je riječ baš o ovisnosti. Službeni stav udruge APA (American Medical Association), izražen je u rezoluciji usvojenoj u kolovozu 2015. Radi se o tome da je veza između nasilnog izlaganja video igrama i agresivnog ponašanja jedna od najproučenijih i najbolje utvrđenih.
Međutim, ta agresivnost uključivala je vrijeđanje, prijetnje, udaranje, guranje, čupanje kose i druge oblike verbalne i fizičke agresije. Nije bilo dovoljno istraživanja o tome izazivaju li nasilne video igre smrtonosno nasilje. Studije su također pokazale da je uporaba videoigara povezana sa smanjenjem empatije i drugog društveno poželjnog ponašanja. No s time se svi možemo složiti.
Fokusiranje na nasilne video igre kao uzrok masovnog nasilja gotovo sigurno odvraća zakonodavce i vladine dužnosnike od hitne potrebe da se bave uzrocima. Moralni je imperativ saveznih i državnih zakonodavaca, vladinih dužnosnika i svih ostalih koji se bave smrtonosnim i drugim nasiljem da se suoče s osnovnim problemima.