Rat za naftu pojam je koji često možemo čuti. Napokon, postoje snažni dokazi koji podupiru popularnu teoriju zavjere – nafta je često motivirajući razlog da se jedna zemlja miješa u ratovanje drugih zemalja. Isto tako, kažu istraživači, države treće strane mogu odlučiti ne ulaziti u trajne unutardržavne sukobe ako ne postoji grubi poticaj. Nedostatak nafte navodno stoji iza izostanka intervencije u Siriji i u Ruandi 1994. godine. Iza ove izjave stoji dvojica autora rada Journal of Conflict Resolution.
Studija interveniranja treće strane
Građanski ratovi činili su više od 90 posto svih oružanih sukoba od Drugog svjetskog rata i tijekom tog razdoblja, zemlje kojima je nafta potrebna, pronašle su razloge za vojnu intervenciju u zemljama s dobrom opskrbom – navodi se u studiji. U Oil above Water — Economic Interdependence and Third-party Intervention istraživači objašnjavaju kako su modelirali postupak donošenja odluka koje su koristile treće zemlje da bi utvrdile da li se treba miješati u građanske ratove i ispitali njihove ekonomske motive. Moguće da je ovaj slijed događaja i sagradio sam pojam ‘rat za naftu’.
U svom istraživanju o ratu za naftu britanski je tim proučavao 69 zemalja koje su doživjele građanske sukobe između 1945. i 1999. Članovi tima bili su Petros Sekeris sa Sveučilišta Portsmouth, Vincenzo Bove sa Sveučilišta Warwick i Kristian Skrede Gleditsch sa Sveučilišta Essex. Otkrili su da je oko dvije trećine tih ratovanja doživjelo intervenciju druge zemlje ili vanjske organizacije. Također, da je najčešći razlog te intervencije, iznad povijesnih, zemljopisnih ili etničkih veza – bila nafta.
Sekeris objašnjava da su željeli ići dalje od teorija zavjere oko ratova za naftu i provesti pažljivu, nijansiranu analizu. U njoj su vidjeli djeluje li nafta kao ekonomski poticaj intervencije u unutarnjem sukobu u drugoj zemlji. Rezultati pokazuju da su autsajderi puno motiviraniji pridružiti se borbi ako imaju financijski interes.
Tim je utvrdio da što više zemlja ima nafte, to je vjerojatnije da će treća strana intervenirati u građanskom ratu. I obrnuto, što više zemlja uvozi nafte, to je veća vjerojatnost da će intervenirati u građanskom ratu zemlje proizvođača nafte. Sugerira se na to da se ratovi za naftu često kamufliraju drugim motivima.
Među istaknutim je primjerima sudjelovanje Sjedinjenih Država u građanskom sukobu Angole od 1975. do kraja hladnog rata te u Gvatemali, Indoneziji i na Filipinima. Autori također ukazuju na američku potporu konzervativnim autokratskim državama u regijama koje su bogate naftom. Također se citira umiješanost Velike Britanije u nigerijski građanski sukob koji se vodio od 1967. do 1970., za razliku od nemiješanja u građanske ratove u drugim bivšim kolonijama bez rezervi nafte (Sierra Leone i Rhodesia, kasnije Zimbabve); i sudjelovanje bivšeg Sovjetskog Saveza u Indoneziji (1958.), Nigeriji (1967.-1968.) i Iraku (1973.).
Rat za naftu i žeđ za naftom
Vincenzo objašnjava kako se žeđ za naftom (kao rat za naftu) često iznosi kao gotovo razumljivo objašnjenje iza intervencije u Libiji i odsutnosti intervencije u Siriji. Mnoge su tvrdnje često pojednostavljene, ali nakon rigorozne i sustavne analize otkrili su da se uloga ekonomskih poticaja pojavljuje kao ključni čimbenik intervencije.
Tim je otkrio da je vjerojatnije da će intervenirati treća zemlja ako:
- su bili glavna sila;
- su pobunjenici bili jaki i dobro naoružani;
- su između dviju zemalja postojale uske etničke veze;
- se građanski rat odvijao tijekom hladnog rata, razdoblja globalne konkurencije supersila.
Zatim, na drugom kraju spektra, nalaze se naftom bogate države koje uopće ne interveniraju. To su nacije, uključujući zaljevske države, Meksiko i Indoneziju koje nemaju povijest vojne intervencije u građanskim ratovima drugih zemalja.
Rat za naftu i intervencija 21. stoljeća
Bove govori kako prije nego što su se snage ISIS-a približile naftom bogatim Kurdima, ISIS se jedva spominjao u vijestima. Kad se ISIS približio naftnim poljima, opsada Kobanija u Siriji postala je glavni naslov. SAD je tada poslao bespilotne letjelice da gađaju ISIS-ove ciljeve.
Trajni zapisi geopolitičke nestabilnosti u regijama koje proizvode naftu i vjerojatni porast globalne potražnje za naftom znače da ćemo u budućnosti vidjeti još takvih intervencija, predviđaju Sekeris i Bove.
Međutim, bit će nekih velikih promjena u tome tko gdje intervenira, kažu. S plinom iz škriljevca SAD postaje sve manje ovisan o energiji. A, kontinuirani će rast Kine vidjeti da mu je uvoz energije potreban više nego ikad.
Te bi intervencije zauzvrat trebale dovesti do jačih gospodarskih veza. Istraživanje koje su proveli s Leandrom Elijom, objavljeno u časopisu Review of International Economics, pronašlo je snažne empirijske dokaze da raspoređivanje američkih snaga i vojna pomoć izazivaju širenje bilateralnih trgovinskih tokova.