Alkemija je pseudoznanost nastala u starom Egiptu, a bila je usredotočena na pretvaranje osnovnih i dostupnih metala u najdragocjeniji metal na svijetu tog vremena – zlato. Zlato je tada, baš kao što je i sada, bilo mjera bogatstva i uspjeha. Svi su željeli zlato za sebe i zbog toga je upravo lov na zlato bio jedan od glavnih motiva alkemije.
Mi danas znamo da ovo nije moguće, odnosno da ne možemo neki element samo tako pretvoriti u zlato, ali drevni alkemičari su vjerovali da se u određenim astrološkim uvjetima olovo ili neki drugi neplemeniti metal mogu pretvoriti u srebro ili zlato. Iako je bila prisutna doza nadnaravne sile i tradicije, moramo priznati da je ideja vrlo kreativna.
Proučavali su transformacije koje se događaju tijekom zagrijavanja i pročišćavanja legura metala te tijekom raznih kemijskih procesa koji su se tada smatrali tajnima kako bi u konačnici pronašli proces kojim mogu dobiti zlato. Iako se većini ove ideje čine vrlo maštovitima i nestvarnima, u mnogim se procesima mogu prepoznati danas obični i poznati kemijski procesi koji su sigurno motivirali alkemičare da nastave s istraživanjima.
Iako postoji nadnaravni element u drevnoj alkemiji, danas je neupitna njezina važnost u povijesti kemije, farmacije i medicine, ali je i jako važna za razumijevanje tadašnje filozofije. Astrologija i alkemija bile su glavne znanosti tog vremena. Astrologija je pokušala objasniti odnos čovjeka prema „zvijezdama“, a alkemija odnos sa samom zemljom i materijom na njoj.
Dakle, oba ukazuju jaku zainteresiranost u odnos čovjeka i prirode koji su ljudi toga vremena imali. Sigurni smo kako su alkemičari otkrili i mnoge kemijske procese koje nisu znali imenovati, a danas su vrlo važni.
Nastanak i razvoj moćne alkemije
Iako je započela u Egiptu i Arabiji, alkemija je postojala i u Indiji i Kini, pa čak i u staroj Grčkoj, istovremeno. U tada helenističkom Egiptu sa središtem u gradu Aleksandriji alkemija je bila povezana s egipatskim ceremonijama i religijom. Vjerovalo se da su alkemičari bili upravo egipatski svećenici koji su svoje obrede i istraživanja izvodili u hramovima.
Ovdje se po prvi puta spominje poznati „lonac za taljenje“ kojeg su koristili alkemičari tog doba, a isti je ujedno i jedan od najpoznatijih vizuala što se tiče alkemije i magije. Iako se danas češće veže sa vješticama no s alkemičarima, koristio se prvenstveno za obradu raznih materijala i elemenata na otvorenoj vatri.
Glavna figura alkemije bio je Hermes Trismegist, kombinacija grčkog boga Hermesa i egipatskog boga Thotha. Ovaj bog nosio je zmijski štap koji je postao samim simbolom alkemije, a istraživanja radila su se njemu u čast.
Znanje koje su helenistički alkemičari imali pohranjeno je u aleksandrijskoj biblioteci, no kada je došlo do njezinog spaljivanja, samo je dio znanja spašen i odnesen na bliski istok čime su Arapi preuzeli veliko zanimanje za alkemiju. Mnogi povjesničari misle da bi alkemičari danas bili puno bolje afirmirani u društvu da je više literature sačuvano – možda bi tada alkemičari uspjeli uvjeriti svoje suvremenike da su zaista radili nešto korisno.
Arapska alkemija provodila se u akademiji znanosti u Bagdadu gdje su brojna spašena antička djela prevedena s grčkog na arapski. Ipak, osim što su riječi poput alkemije, alkohola i eliksira snažno zaživjele u Arabiji kao dokaz alkemije, ništa više o njoj ne znamo.
Tijekom 12. stoljeća spomenuta pseudoznanost dobila je novi život na zapadu nakon što su prevoditelji pronašli stare arapske tekstove i napokon ih preveli na latinski. Alkemijom su se tada bavili čarobnjaci, okultni stručnjaci i magovi te najučeniji ljudi. Iako zlato nikada nije napravljeno, kao ni kamen mudraca ni eliksir života, alkemičari su značajno doprinijeli razvitku moderne kemije, i njihova otkrića poput mineralnih kiselina i alkohola imala su veliki značaj.
Čak ni poznati učenjak Roger Bacon nije mogao odoljeti alkemiji te je neko vrijeme bio posebno zainteresiran za nju. Iako je alkemija živjela kroz neke jednostavne procese i principe, u modernijem je dobu jednostavno počela biti sinonim za magiju i okultno te New Age, zbog čega ju malo tko danas shvaća ozbiljno.
Alkemija – put prema besmrtnosti
Osim što su alkemičari htjeli otkriti transmutaciju metala, imali su i druge ciljeve. Pokušali su stvoriti eliksir besmrtnosti, lijekove koje liječe svaku bolest te izraditi kamen mudraca. Iako nam danas ove stvari zvuče vrlo neobičnima i većina ljudi će reći kako nijedno od navedenog nije moguće, alkemičari su bili puno optimističniji.
Eliksir života ili eliksir besmrtnosti je napitak koji onome koji ga popije daje vječni život ili vječnu mladost. Za njega se vjeruje i da ima sposobnost stvaranja života, a prvi puta se spominje u mitologiji vezanoj uz Hermesa Trismegista i Totha. Oni su navodno bili „tekuće zlato“ kako bi postigli svoju besmrtnosti.
Kamen mudraca iliti kamen mudrosti usko je povezan uz spomenutu transformaciju metala. Vjeruje se da je ovo supstanca koja ima sposobnost pretvaranja običnog metala u zlato, a može i poslužiti kao i eliksir života. Upravo bi taj specifični materijal trebao imati neka transformativna svojstva koja drugi materijali nemaju.
Kamen mudraca opisuje se kao blistavi, crveni prah boje rubina koji može prodrijeti duboko u metale i pretvoriti ih u zlato. Vjerovalo se da se može koristiti u obliku soli, ali i u živinoj vodi kada postaje pitkim zlatom i ima iznimna ljekovita svojstva.
Alkemija – postignuća i uspjesi
Iako se danas alkemija smatra pseudoznanosti, na mnoge načine je bila bliska današnjoj kemiji. Tehnike i metode pročišćavanja, kao i filozofija koju su znanstvenici imali bila je vrlo moderna. Alkemičari su otkrili soli amonijaka, klorovodičnu kiselinu, dušičnu kiselinu i natrijev karbonat. Ovi su spojevi danas izuzetno bitni za mnoge kemijske reakcije i sredstva, stoga ne smijemo zanemariti bitnost alkemičara.
Prvi su govorili o alkoholu kao o kemijskoj tvari i identificirali elemente poput antimona, arsena i bizmuta – postoji određena doza kontroverze vezana uz to jesu li alkemičari jednostavno kopirali kemičare svog doba ili su samostalnim eksperimentiranjima došli do rezultata, stoga mnogi kemičari ne priznaju njihova postignuća.
Alkemičari su koristili i vrsnu aparaturu: osmislili su pribor za destilaciju, sublimaciju i grijanje koji se koriste čak i danas. Dakle, iako se radilo o ponekad apsurdnim idejama alkemičara, njihova uloga u razvoju kemije je neupitna. Dok neki tvrde da alkemičari nisu ništa realističniji i stvarniji od vampira, drugi kažu kako su alkemičari vjerojatno samo nastrani kemičari te da je potpuno moguće da su postojali.
Ovdje moramo spomenuti jednu posebnu osobu, liječnika i okultistu Philippusa von Hohenheima koji je živio i radio u Švicarskoj u 15. stoljeću. Kasnije je postao poznat pod imenom Paracelsus. Ipak, njega danas malo tko shvaća ozbiljno jer je radio s talismanima za ozdravljenje i nevidljivim silama koje pokreću svijet, a i javno je spalio jedan od tada najpoznatijih udžbenika za liječnike.
S druge strane, bio je oduševljen alkemijom i pronašao je medicinsku primjenu za kemikalije te je stoga svoje pacijente liječio živom, bakrom, sumporom, srebrom i mnogobrojnim biljkama. Upitno je u kojim je količinama to sigurno stoga ne preporučujemo da pratite njegove stope, ali zanimljivo je pratiti kako je alkemija pokrenula pravu evoluciju.
Alkemija u Hrvatskoj
Iako se alkemija u Hrvatskoj nije duboko ukorijenila ipak je postala poznata diljem Europe, što potvrđuje činjenica da je glas o njoj je stigao i do samog Paracelsusa. Alkemija se nije javno promovirala i zbog toga su se njom bavili uglavnom oni čiji su se osobni interesi preklapali s njom.
Riječ je o Barbari Celjskoj, poznatoj kao Crna kraljica, a još poznatijoj po razuzdanom i poročnom životu kojeg je Crkva tog vremena oštro kritizirala. Oko Crne kraljice se stvorilo mnogo legendi: imala je dugu crnu kosu i crnu haljinu, a omiljeni ljubimac joj je bio crni gavran Tugomir koji je na njenu zapovijed kljucao oči ljudima koje nije voljela. Legende kažu i da se nakon smrti pretvorila u zmijsku kraljicu i da čuva svoje blago pod Medvedgradom.
Crna kraljica je stvorena iz legende, ali legenda se zaista bazira na stvarnoj osobi. Riječ je o Barbari Celjskoj, supruzi cara Žigmunda Luksemburškog, koja je bila obrazovana i vrlo slobodoumna. Mnogi misle da je cijela priča lažna, ali mi vama ostavljamo prazan prostor da razmislite za sebe.
Upravo se ona zainteresirala za alkemiju, a svoje je pokuse radila u utvrdi u Samoboru, ne na Medvedgradu. Ona je koristila bakar iz samoborskih rudnika i uz pomoć kamena mudraca pokušavala ga je pretvoriti u zlato. Njena je alkemija također za cilj imala onu glavnu ideju bogatstva i neograničenosti.
I grad Pula se može pohvaliti s dva alkemičara. Petar Bono i Daniel Istranin poznati su alkemičari s ovih prostora, a oba dolaze iz Pule. Zanimljivo je da njihov rad donekle možemo i razumijeti zbog toga što su se potrudili voditi spise o tome što su radili.
Iza Daniela Istranina ostao je rukopis „Kancona“ u kojem je opisao svoj život i rad u Puli te detaljno pojasnio svoje alkemijske pokuse. Ovaj njegov spjev tvrdi da je u jednom trenutku i uspio stvoriti kamen mudraca, ali isti nije nađen stoga ne možemo biti sigurni u ovu tvrdnju.
Petar Bono drugo je ime koje povezuje Pulu i alkemiju. Riječ je o pulskom liječniku koji se nije mnogo bavio pokusima, ali je napisao djelo „Skupocjeni novi biser“ u kojem piše o alkemiji i njenom nauku.