Svi mislimo da poznajemo Vikinge, od priča o pljačkama do nordijske mitologije i onih specifičnih rogatih kaciga. No, koliko je to stvarnost, a koliko mit? Naime, Vikinzi su bili pomorski narod od kasnog 8. do ranog 11. stoljeća koji su stekli titulu trgovaca, istraživača i ratnika. Otkrili su Ameriku puno prije nego što je to učinio Kolumbo, a mogli su se naći čak na istoku do dalekih krajeva Rusije.
Dok se ti ljudi često prikazuju kao divljaci koji pljačkaju civiliziranije nacije tražeći blago i žene, motivi i kultura naroda Vikinga mnogo su raznolikiji. Ovi ”divljaci” također su diljem zemalja omogućili mnoge promjene – od ekonomije do ratovanja.
Vikinzi i njihov utjecaj pojavljuju se u različitim oblicima, od Wagnerovog Prstena Nibelunga (1876.) do stripa Hägar the Horrible; od popularne serije Vikings do danske serije stripova Valhalla; od Gospodara prstenova J.R. Tolkiena do Marvelovog Thora. Ali što je zapravo istina?
U nastavku vam zato donosimo kratki pregled koji će vam pomoći da upotpunite svoje znanje o Vikinzima, ali i da uživate u zanimljivostima starog svijeta.
Tko su bili Vikinzi?
Vikinzi, ili “Vikingr” na staroskandinavskom je zajednički pojam koji se koristi za opisivanje skandinavskih istraživača, trgovaca i ratnika koji su napadali, trgovali, istraživali i naseljavali velike dijelove Europe, Azije i sjevernoatlantske otoke od otprilike osmog do sredine jedanaestog stoljeća.
Koliko je trajalo Vikinško doba?
Vikinško doba trajalo je od prvog vikinškog napada na samostan Lindisfarne u sjevernoj Engleskoj 793. do bitke kod Hastingsa 1066. godine. Vikinško doba imalo je ogroman utjecaj na srednjovjekovnu povijest Skandinavije, Velike Britanije, Irske i mnogih drugih zemalja u Europi.
Kakva je bila vikinška religija?
Vikinzi su prije pokrštavanja imali svoj vlastiti sustav vjerovanja – nordijsku mitologiju. Nordijska mitologija usredotočena je na bogove kao što su Odin, Thor, Loki i Freyja. Umiranje u bitci bio je najprestižniji način odlaska iz života. To bi vam jamčilo mjesto u Valhalli, ogromnoj dvorani kojom je vladao Odin, gdje su se svake večeri održavali fantastični domjenci i pripreme za pomoć Odinu u apokaliptičnim bitkama koje su prethodile Ragnaroku (smaku svijeta). Do desetog i jedanaestog stoljeća, većina, ako ne i svi Nordijci, prešli su na kršćanstvo, ali su se i dalje držali svojih mnogih poganskih vjerovanja i to sve do kasnog srednjovjekovnog razdoblja.
Vikinzi kao istraživači
Vikinzi su činili zastrašujućima zbog svojih poznatih dugih brodova, impresivnih plovila koja su omogućila Vikinzima ne samo da prelaze oceane, već i da plove kroz plitke vode, pa čak i slijeću ravno na plaže. Tijekom vikinškog doba, nordijci su po tadašnjem poznatom svijetu putovali daleko i naširoko. Suprotno uvriježenom mišljenju, Vikinzi se nisu bavili samo pljačkom i razbojništvom. Bili su i vješti trgovci te su osnovali mnoga uspješna naselja u Engleskoj, Škotskoj, Irskoj, Normandiji i Islandu.
Koliko su Vikinzi daleko putovali?
Jeste li znali da su prvi Europljani koji su kročili u Sjevernu Ameriku bili Vikinzi? Vikinzi su uspostavili kratkotrajno naselje u današnjoj Kanadi, pod vodstvom Leifa Eriksona. Godine 845. Vikinzi su prvi put zaveslali Seinom i opkolili Pariz. Tražeći mito od gradskih dužnosnika, Nordijci su izveli još nekoliko napada na Pariz sve dok konačni napad 886. godine nije okončao vikinšku vladavinu terora nad gradom. Osim što su terorizirali cijelu sjevernoatlantsku obalu, Vikinzi su otišli na jug do sjeverne Afrike i na istok u Rusiju, Konstantinopol i Bliski istok.
Što je bio Danegeld?
Danegeld je bio porez koji su Vikinzi nametnuli zemljama koje su napadali. Plaćanjem Danegelda, vladari su mogli osigurati da njihove regije ne budu podvrgnute napadima Vikinga. Engleski, francuski i drugi europski vladari često su Vikinzima kao Danegeld plaćali ogromne svote srebra i ostalih dragocjenosti.
Što su rune i runsko kamenje?
Vikinzi su imali vlastitu abecedu temeljenu na germanskom runskom pismu, poznatom kao futhark. Vikinzi bi u stijene uklesali povijesne događaje koristeći rune, danas poznate kao runsko kamenje. Kamenje runa obično bi opisivalo herojske eskapade određenog poglavice i njegovih ljudi ili uspješne kampanje u inozemstvu. Mnogo toga što se danas zna o Vikinzima proizlazi iz runskih natpisa pronađenih na kamenju diljem Skandinavije, britanskih otoka i čak Crnog mora. Primjeri poznatih runa mogu se pronaći u Jellingu, na UNESCO-vom mjestu svjetske baštine.
Vikinški brodovi
U srcu vikinške kulture leži vikinški brod. Ova izvanredna plovila – posebice dugi brodovi – oblikovala su živote nordijskih pomoraca i promijenila tijek europske povijesti.
Usavršavajući se više od 10 stoljeća, brodograditeljske vještine Nordijaca dovele su do raznih plovila – od malih ribarskih čamaca i teretnih plovila do poznatih munjevitih dugih brodova koji se koriste za prepad. No, bez obzira na veličinu, većina brodova dizajnirana je da budu uskog oblika s kratkim gazom (okomiti razmak između vodene linije i dna broda), što im je dalo visoku prilagodljivost za korištenje u oceanu i rijekama.
Brodogradnja Vikinga dosegla je vrhunac u 7. stoljeću kada su izumili kobilicu, strukturnu gredu koja se proteže od pramca do krme i nalazi se niže od glavnog tijela broda. Prema Yachting & Boating World, ova značajka povećala je brzinu i stabilnost i spriječila neželjeno bočno pomicanje,. Kobilica bi, uz dodatak velikog jarbola i jedra, u konačnici nordijcima omogućila da naprave duga putovanja preko sjevernog Atlantika. Na ta plovila sada se gleda kao na revoluciju u dizajnu i kao na tehnološko čudo.
Kako bi započeli proces gradnje brodova, Vikinzi bi u svježe posječena stabla zabijali klinove sve dok se drvo ne rascijepi duž zrna. Za jedan brod bi se moglo posjeći do 20 velikih hrastova.
Drvo je oblikovano i raspoređeno tako da se daske savršeno uklapaju u klinker konstrukciju, preklapajući se poput lepeze. Brod je bio premazan vodonepropusnom mješavinom životinjske dlake natopljene katranom, vunom ili mahovinom i stabiliziran željeznim zakovicama. Konačni rezultat bio je nevjerojatno brz i fleksibilan brod kojeg ništa nije moglo uhvatiti.
Napadi brodovima
Sredinom 9. stoljeća, napadi su se stvarno pojačali kada se po nordijskoj regiji proširila vijest o europskom bogatstvu. Kako bi izgradili brodove, udružila su se sva nordijska sela i zajednice. Godine 842. Vikinzi su nemilosrdno napali Nantes na francuskoj obali, a zbog svoje sposobnosti manevriranja uz rijeke, nastavili su napadati gradove u unutrašnjosti poput Pariza, Limogesa, Orleansa, Toursa i Nimesa.
Vikinzi su jednaku pozornost pridavali umjetnosti koliko i zanatu. Dugi brodovi obično su na pramcu bili ukrašeni izrezbarenim glavama zmajeva za koje se vjerovalo da odvraćaju zle duhove. Zmajeva glava, zajedno s velikim četvrtastim jedrom s crvenim prugama, postala je poznata kao potpis Vikinga. Taj je prizor čak tri stoljeća Europljanima tjerao strah u kosti.
Sad kad smo saznali neke stvari o Vikinzima, bilo bi dobro razmotriti i koji su mitovi o njima stvarni, a koji su samo priče za malu djecu.
Jesu li Vikinzi uistinu nosili rogate kacige?
Da skratimo priču – odgovor je ne. Prva ilustracija Vikinga s rogatom kacigom bilo je popularno izdanje Frithiofove sage, nastalo 1825. godine. No, u smislu trajne popularnosti za to vjerojatno možemo kriviti Wagnera, ili barem njegovog kostimografa Carla Emila Doeplera, koji je bio odgovoran za kostime i odjeću prvog izvođenja ciklusa Prsten Nibelunga na festivalu u Bayreuthu 1876. godine. I ne, nisu nosili čak niti krilate kacige. Ipak, vikinške su kacige rijetke gotovo kao kokošji zubi – jedna je pronađena u Ringerikeu u Norveškoj i izgleda skoro kao Batmanova maska, ali bez šiljastih ušiju. Ono što je najvažnije, nema rogove.
Jesu li svi u srednjovjekovnom nordijskom svijetu bili Vikinzi?
Ni ovo nije istina. Nordijcima je ‘Viking’ bio i glagol i imenica: napad (víking) i napadač (víkingr). Anglosaksonci su imali vrlo sličnu riječ (wicing), koja je izvorno značila samo ‘gusar’, ali se s vremenom počela odnositi na nordijske pljačkaše. U svakom slučaju, većina Vikinga bili su mladići koji su uživali u svojim najboljim godinama, pokušavajući se brzo obogatiti i imati neke avanture prije nego što se napokon skrase. U islandskim sagama, oni stariji muškarci koji još uvijek idu u ljetne vikinške racije, često su predstavljeni kao remetilački, antisocijalni elementi unutar zajednice, koji se nikada nisu sasvim skrasili ili napravili nešto od svog života.
Je li uistinu postojao Vikinški krvavi orao?
Ovo vam je možda poznato iz popularne serije Vikings, a to je ona užasna stvar koju su Vikinzi činili svojim žrtvama kada su im od kralježnice otrgnuli rebra i izvukli pluća da izgledaju kao krvavi par orlovih krila? To se vjerojatno nikad nije dogodilo – ili je barem vrlo diskutabilno. U nordijskoj poeziji na ovo postoji nekoliko nejasnih referenci koje su isklesane na ljudskim leđima, ali budući da su takvi stihovi notorno zagonetni i zamršeni, izvorno značenje je možda bilo manje doslovno od onoga kako je tumačeno u kasnijim tekstovima. U svakom slučaju, detalji postaju gadniji, krvaviji i fantastičniji svakim stoljećem koji prolazi.
Jesu li Vikinzi uistinu spaljivali svoje mrtve na brodovima?
Koliko se zna, rijetko kad. U pretkršćanskom razdoblju mrtvi su mogli biti kremirani ili pokopani, često s grobnim predmetima poput oružja, nakita ili alata. Ako su bili spaljeni, to je bilo na lomači, nakon čega bi se preko vrha mogao sagraditi humak. Ako ste bili iznimno bogati i važni, mogli biste biti pokopani na brodu, kao što postoji poznati brodski pokop u 9. stoljeću u Norveškoj, a koji je sadržavao posmrtne ostatke dviju žena visokog statusa i nebrojene grobne predmete.
Glavni dokaz da su Nordijci na brodovima spaljivali svoje mrtve je izvještaj arapskog diplomate Ibn Fadlana iz 10. stoljeća, koji je svjedočio sprovodu poglavice ‘Rusa’ u Rusiji. Ibn Fadlan spomenuo je detalje kao što su žrtvovanje robinje kako bi se pridružila svom gospodaru u zagrobnom životu i golog muškarca koji je zapalio brod dok je prekrivao svoj anus (iz razloga koji su u to vrijeme vjerojatno imali smisla). Ali i ova je činjenica na klimavim nogama, jer je etnički identitet ‘Rusa’ sporan: izvorno su došli iz istočne Skandinavije, ali su se u nekoliko generacija asimilirali u lokalno slavensko stanovništvo.
Ni ovo zapravo nije istina. Osobito na sjevernim geografskim širinama, Skandinaviju su također naseljavali preci ljudi danas poznatih kao Sami, polunomadski narod koji je tradicionalno živio na krajnjem sjeveru Norveške, Švedske, Finske i dijelova Rusije. Nordijcima su ti ljudi bili poznati kao Finnar, a između te dvije skupine bilo je čak i dosta interakcija, kao što su trgovina i brakovi visokog statusa. No, što se tiče Nordijca, Finnari su bili poznati po nevjerojatnim magičnim talentima kao što su pričanje o budućnosti, putovanja izvan tijela i mijenjanje fizičkog oblika.
Jesu li Vikinzi uistinu pili iz lubanja svojih neprijatelja?
Definitivno ne. Ovaj put za ovaj mit možemo okriviti Olea Worma, danskog antikvara iz 17. stoljeća koji je 1636. objavio knjigu pod nazivom Runir seu Danica literatura antiquissmia… eller literatura runica („Rune ili najstarija danska književnost“). U njemu je citirao stihove iz nordijske pjesme u kojoj junak govori da će u Valhalli piti ale ‘iz zakrivljenih grana lubanja’, što je poetski način opisivanja roga za piće. Ali Ole Worm frazu je shvatio krivo i preveo na latinski tako da je junak sada ale pio ‘iz lubanja ubijenih’. No, i za brojna se druga plemena govorilo da piju iz lubanja svojih neprijatelja, uključujući i Langobarde u Italiji i Penchenge iz ruskih stepa.
Jesu li Vikinzi plovili u zmajoglavim brodovima?
Ni da ni ne, ali opet ne tako često kao što mislite. Što se tiče arheoloških zapisa, dokazi su vrlo neujednačeni. Jedini preživjeli brod sa zmajevom glavom pronađen je u Ladbyju u Danskoj, gdje je bio pokopan kao dio visokostatusnog pogreba. Sama zmajeva glava nije preživjela, ali je stabljika ukrašena ‘zmajevom grivom’ od željeznih kovrča, a na vrhu ima mjesta i za glavu zmaja. Postoje i manji dokazi poput nordijskih grafita urezbarenih na zidovima Aja Sofije u Istanbulu, koji prikazuju malu flotu brodova sa zmajevim glavama.
Bili su bezakonici, divljaci i krvni osvetnici?
Zapravo, pravni sustavi u cijelom srednjovjekovnom nordijskom svijetu bili su sofisticirani i složeni, a nekoliko zakonskih kodeksa sadrži frazu ‘with law shall the land be built’. I dan danas je to i dalje moto islandske policije. Zapravo, Althingi, islandski nacionalni parlament, jedna je od najstarijih parlamentarnih institucija na svijetu, osnovana 930. godine u Thingvelliru („Skupštinske ravnice”). Svake godine u Althingiju, svi bi se okupljali na Law Rocku i imenovani Zakonodavac bi recitirao zakone napamet. Kada je u zemlju stigla pismenost, zakoni su bili prva stvar koja je bila zapisana, u poglavarskoj seoskoj kući tijekom zime 1117-18. godine.
Jesu li Vikinzi pisali runama?
Ovisno o tome zašto, kada i što su pisali. Runski natpisi bili su kratki – urezani na rune koji obilježavaju spomen na mrtve, ili ugravirani na manje predmete kao što su osobni predmeti, kamen ili komadi drveta. Često su natpisi bili mali dopisi, ljubavni žetoni ili ime vlasnika predmeta, što je ekvivalent nekoliko riječi nažvrljanih na post-it novčanici. Povremeno su ovi natpisi vrlo nepristojni. No, većina nordijskih rukopisa zapisana je na Islandu u kasnijem srednjem vijeku, a gotovo su svi koristili latinično pismo baš kao i mi danas.
Vikinški nadimci – jesu li bili uistinu doslovni?
Istina je da su postojali neki impresivno gadni/komični/nelaskavi nadimci koji su kružili svijetom Vikinga, uključujući neke kao što su Ketil Flat-Nose, Eysteinn Foul-Fart, Thorbjorg Ship-Boobs i Kolbeinn Butter-Knob. No, neki od najpoznatijih nordijskih nadimaka počinju se pojavljivati tek mnogo stoljeća kasnije, i to ne nužno iz razloga kojih mislite. Često su tu krive pogreške u pisanju, nesporazumi i pogrešni prijevodi. Na primjer, bilo je mnogo teorija o tome zašto je Ivar – vođa Velike paganske vojske koja je napala Englesku 865. godine – završio s nadimkom ‘bez kostiju’, odnosno ‘boneless’: impotencija, bolest krhkih kostiju, hromost i ekstremna ratnička hrabrost. Ipak, u novije vrijeme, američka povjesničarka Elizabeth Ashman Rowe tvrdila je u pitanju pogrešno protumačena latinska riječ exosus (“odvratan”) kao exos (“bez kostiju”).