Urugvaj, nježno ušuškan između Brazila i Argentine, unatoč svojoj veličini, skromna je južnoamerička država koja je uvelike zauzela mjesto na svjetskoj pozornici. Osim što je osvojio dva Svjetska prvenstva, čak je bio i domaćin turnira 1930. Urugvaj je također jedna od najprogresivnijih nacija na svijetu, super liberalna i uvijek na čelu LGBTQ prava.
U ovom smo članku istražili neke od najvećih zanimljivosti ove države zbog čega se nadamo da će stići i na vašu bucket listu.
Urugvaj je najmanja država u Južnoj Americi u kojoj se govori španjolskim jezikom
Surinam je najmanja država u Južnoj Americi, ali budući da je dugo bio dio Kraljevine Nizozemske, službeni jezik je i dalje nizozemski. Dakle, budući da je druga najmanja država u Južnoj Americi, to je najmanja zemlja u kojoj je španjolski glavni jezik.
Kao i većina južnoameričkih zemalja, preci Urugvaja potječu iz Španjolske i Italije, a nakon kolonizacije ostalo je malo autohtonog stanovništva. Nakon španjolskog, većina stanovnika govori portugalski. Iako je tako mala zemlja, u mirovne misije Ujedinjenih naroda još uvijek uspijeva poslati više vojnika nego bilo koja druga zemlja na svijetu.
Također je visoko rangiran na listama za demokraciju, mir, slobodu tiska, prosperitet i toleranciju. Sve je to prilično impresivno za malu zemlju s mnogo manje stanovnika od ostatka južnoameričkih divova.
Urugvaj znači “rijeka oslikanih ptica”
Njegovo ime potječe od riječi Guaraní za rijeku Urugvaj, što znači ili “rijeka u kojoj živi ptica”, “rijeka oslikanih ptica”, “rijeka puževa” ili “vijugava rijeka”. Rijeka čini prirodnu granicu Argentine i Urugvaja, zbog čega je službeni naziv zemlje “Orijentalna Republika Urugvaj”, zbog svog položaja istočno od rijeke Urugvaj.
Osim granice između Urugvaja i Argentine, rijeka također čini dio granice između Urugvaja i Brazila. Počinje gdje se rijeka Canoas i rijeka Pelotas spajaju u Brazilu, prije nego što se spušta sve do ušća Rio de la Plate.
Ako putujete u Urugvaj, bila bi šteta da ne odvojite vrijeme za divljenje brojnim brzacima i slapovima koji se mogu naći na njegovim najvišim točkama. Najpoznatiji su slapovi Moconá (također poznati kao slapovi Yucumã), iako nisu baš tako impresivni kao slapovi Iguazu koji se nalaze malo sjevernije u Argentini.
Najveći je potrošač govedine na svijetu
Iako ova država ima mnogo manje stanovnika od svojih argentinskih susjeda koji vole govedinu, oni konzumiraju najviše govedine (po osobi) na cijelom svijetu! Dakle, dok se tehnički može jesti više govedine u Argentini, svaka osoba u Urugvaju općenito jede više govedine od svake osobe u Argentini.
A znamo da Argentinci vole svoju govedinu, tako da su i Urugvajci za njom potpuno ludi. Poput Argentine, Brazila, Australije i Novog Zelanda, u Urugvaju ima više krava nego ljudi, što ima smisla za takvu zemlju mesoždera. Zapravo, čak 59,6% zemlje Urugvaja koristi se za uzgoj ovaca i goveda.
Također, kao i Argentina, ova kultura koja se temelji na stoci dovela je do toga da je gaucho (vrsta latinoameričkog ‘kauboja’) postao važan simbol zemlje. Iako mnogi Urugvajci vole jesti govedinu, ne drže je samo za sebe jer je govedina također glavni izvozni proizvod zemlje.
Ima najdužu nacionalnu himnu na svijetu
Punu je neovisnost stekao 1828. godine, ali nije odmah imao i nacionalnu himnu. Pjesnik Francisco Esteban Acuña de Figueroa ponudio se državi da on bude taj koji će je napisati. Na kraju je ispala tako dobro prihvaćena da ga ju je vlada ubrzo odobrila.
Godine 1833. Orientales, la Patria o La Tumba (“Urugvajci, domovina ili grob”) službeno je proglašena državnom himnom Urugvaja. Orientales dolazi od službenog naziva zemlje: “Orijentalna Republika Urugvaj”. Glazbu za himnu skladao je Francisco José Debali.
Ova ogromna himna izvorno je imala 11 stihova, ali budući da su mnogi od stihova bili prilično grubi prema svojim prethodnim kolonizatorima; Španjolskoj, Portugalu i Brazilu, sada se pjevaju samo refren i prvi stih. Unatoč tome, duga je gotovo 5 minuta, što je čini najdužom državnom himnom na svijetu.
Bio je domaćin 1. Svjetskog prvenstva ikada
Kao i mnoge južnoameričke zemlje, nogomet je najpopularniji sport u Urugvaju. Prva međunarodna nogometna utakmica održana je u Urugvaju 1902. godine, kao i prvi turnir Svjetskog kupa 1930. godine. To se zapravo dogodilo nakon što je nogomet izbačen iz programa Olimpijskih igara – nakon što je osvojio uzastopne zlatne medalje u Parizu godine. 1924. i Amsterdamu 1928. godine.
Osvojio je prvo Svjetsko prvenstvo i ponovno pobijedio 1950., što je bila posebno velika stvar. U novije vrijeme, 2012. godine, bio je na drugom mjestu u svijetu prema FIFA-inoj ljestvici, dok je zemlja poznata po izvozu gotovo jednako izvrsnih igrača kao Brazil i Argentina.
Urugvajci su opsjednuti Mate čajem
Guarani su autohtoni ljudi iz Južne Amerike koji tradicionalno dolaze iz regija oko Paragvaja, Urugvaja, Argentine i Brazila. Ako se sjećate, ranije smo spomenuli da naziv ove države dolazi iz njihovog jezika. Jedno od njihovih tradicionalnih pića zove se mate, i još uvijek je jako popularno u tom području, čak i do sada kao nacionalno piće Urugvaja, Paragvaja i Argentine.
Mate je infuzija (čaj) od lišća biljke yerba mate i kipuće vode. Dok Argentina, Brazil i Paragvaj danas proizvode najviše matea, najviše ga troši upravo ova država.
Prenosivi termos koji omogućuje uživanje u mateu bilo gdje specifičan je za Urugvajce, a vidjet ćete ih posvuda u zemlji. Ispijanje mate čaja često se doživljava kao društvena aktivnost. Budući da je mate stimulans koji sadrži kofein, nogometaši bi ga često pili prije utakmice kako bi dobili energiju.
Čak 100% električne energije u Urugvaju dolazi iz obnovljivih izvora
Jedna od najnevjerojatnijih stvari u vezi Urugvaja je koliko je on ekološki prihvatljiv, posebno kada je u pitanju proizvodnja energije. U 2020. godini procijenjeno je da se između 98-100% električne energije u Urugvaju proizvodi iz obnovljivih izvora.
Ipak, nemojte pomisliti da oni jednostavno ne troše toliko struje, jer je ova zemlja također jedna od najelektrificiranijih na južnoj hemisferi, s 99,9% domova koji imaju pristup struji. Vjetar i hidroenergija najčešće su korišteni izvori za proizvodnju energije, a u manjoj mjeri solarna i biomasa.
Ono što je još impresivnije jest to da je Urugvaju trebalo manje od 10 godina da dođe do ove točke, a troškovi su čak i niži. Prilično dobro za zemlju u kojoj je nafta činila 27% uvoza prije samo 15 godina. Nadamo se da će i neke druge zemlje Urugvaj uzeti kao dobar primjer.
Urugvajci slave dan njoka svakog 29. u mjesecu
U Urugvaju se 29. dan svakog mjeseca službeno zove Dan njoka (Dia de Ñoquis), a dan je kada će ih kuhati većina obitelji. To je u povijesti bio dan prije isplate, kada je ljudima ponestalo novca, pa su njoki bili savršeni zasitni obrok jer se prave od jeftinih sastojaka poput krumpira i brašna.
Čak i danas u moderno doba, specijaliteti od njoka često se 29. u mjesecu mogu vidjeti na jelovnicima restorana. Ova tradicija također je znak snažnog talijanskog utjecaja u Urugvaju, kao rezultat velikog useljavanja iz Italije između 1870. i 1960-ih. Procjenjuje se da 45% Urugvajaca tvrdi da su talijanskog porijekla i nevjerojatnih 65% onih koji žive u Montevideu.
Uz njoke, Montevideo se može pohvaliti mnoštvom ukusnih talijanskih jela, s restoranima koji poslužuju neke od najboljih pizza, tjestenine i rižota. I dok je službeni jezik u zemlji španjolski, kaže se da ga Urugvajci govore “talijanskom intonacijom“.
Urugvajski restorani nemaju sol
Urugvaj je imao problema s pretilošću i arterijskim tlakom, zbog toga što mnogi građani jedu oko dvostruko veću količinu soli koju preporučuje SZO. Kako bi se protiv toga izborila, vlada je zabranila soljenke na stolovima.
Osim u restoranima, sol je u Urugvaju zabranjena i u školama. Ako želite sol, morate konobara zamoliti da vam donese. Isto vrijedi i za kečap i majonezu. Zakon od restorana također zahtijeva da na jelovnicima daju upozorenja o konzumaciji soli i svojim klijentima uvijek moraju ponuditi alternative s niskim udjelom natrija.
Urugvajska kuhinja mješavina je fusion jela iz cijelog svijeta, posebice Europe. Posljednjih godina, međutim, počela je dominirati prerađena hrana iz Amerike i tu se pojavljuju problemi.
Na čelu je LGBTQ prava
Iako vrlo malo ljudi zna, Urugvaj je globalni lider za LGBTQ prava. U Urugvaju je legaliziran još 1934. godine, a to je bilo puno prije nego što je to učinio SAD-a 2003. i Ujedinjeno Kraljevstvo 1967. godine. Zakoni protiv diskriminacije u Urugvaju su na snazi od 2003., zakoni o usvajanju od 2009., a homoseksualni brakovi uvedeni su početkom 2013. godine.
Uvijek je bio viđen kao vrlo liberalna zemlja. Primjerice, razvod je legalizirala još 1907. godine i bila je prva država u Južnoj Americi koja je uspostavila državu blagostanja 1903. godine.
Dugi je niz godina odbacivao tradiciju katoličkog utjecaja koji je zahvatio Latinsku Ameriku. Od 1916. postoji striktno odvajanje između države i vjere koje je čak upisano u ustavu i vjeronauka je zabranjen u svim javnim školama. Osim toga, svi su vjerski praznici od tada sekularizirani. Na primjer, Uskrs se naziva La Semana de Turismo (Tjedan turizma), Božić se naziva Día de la Familia (Dan obitelji), a katolički blagdan 8. prosinca (blagdan Bezgrešnog začeća Marije) je Dan plaže.
Smatra se najsekulariziranijom nacijom u Latinskoj Americi sa samo 42% katoličkog stanovništva, a 37% kao vjerski nepovezano. No, u isto vrijeme, smatra se najmanje korumpiranom, najdemokratskijom zemljom u Latinskoj Americi i, zajedno s Čileom, jedinim mjestom u Južnoj Americi koje je UN ocijenilo kao “zemlju s visokim dohotkom”.
U Urugvaju je rođen tango
Zapravo, to nije striktno točno. Urugvaj ne može polagati na tango sve pravo, kao ni Argentina. Ovaj sparan ples zapravo su izmislili niži slojevi urbanih slojeva u Buenos Airesu i Montevideu u bazenu Rio de la Plata. Tango je nastao iz spoja afričke glazbene tradicije s europskim i kreolskim instrumentima i ritmom. Danas je tango diljem svijeta poznat kao ples drame i strasti. Godine 2009. i Urugvaj i Argentina uspješno su se prijavili za uvrštavanje tanga na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine.
U Urugvaju možete vidjeti jedinstvenu skulpturu ruke
Punta del Este jedna je od glavnih turističkih atrakcija u Urugvaju, gradu i ljetovalištu na poluotoku okruženom prekrasnim plažama, koji se često nazivaju “Južni Monako” ili “Sent Tropez Južne Amerike”. Neobična građevina ruke zove se La Mano. To je poznata skulptura koja se nalazi u Punta del Este, a izgleda kao divovska ruka koja seže iz zemlje.
Ruku je stvorio čileanski umjetnik Mario Irarrázabal, dok je prisustvovao prvom godišnjem Međunarodnom susretu moderne skulpture na otvorenom 1982. godine. Priča kaže da se, dok se ostalih 8 kipara borilo oko prostora na javnom trgu, Mario odlučio stvoriti svoju na plaži kao upozorenje kupačima da bi vode mogle biti opasne. Ruka postoji još dan danas, a jedna je od skulptura koja je postala simbol grada.
Urugvajski nacionalni ples je candombe
Candombe je urugvajski narodni ples, koji potječe od potomaka oslobođenih afričkih robova tijekom 1800-ih. U zemlji je to sada istaknuti dio karnevalske povorke koja se svake veljače održava na ulicama Montevidea.
Narodni ples spoj je afričkih tradicija s koreografijama, divljim ritmovima, improviziranim koracima i energičnim, poluatletskim pokretima. Candombe je 2009. godine upisan i na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Glazbu izvodi grupa bubnjara zvanih cuerda, a izvedba uključuje 3 vrste bubnjeva u obliku bačve na kojoj se svira:
- chico: najmanji
- repique: srednji
- klavir: najveći i ima najdublji zvuk
Zemlja je s najstarijim stanovništvom u Južnoj Americi
Dok su mjesta poput Japana i Italije možda poznata po najstarijem stanovništvu na svijetu, prednjači među zemljama u Južnoj Americi i to kao jedina zemlja iz regije među 50 najboljih. Kako tehnologija i medicina nastavljaju napredovati, tako s godinama prednjači sve više starijeg stanovništva, paradoksalno.
Ove promjene i dobra su stvar, što znači da sve manje ljudi umire zbog moderne medicine. Ljudi su također dovoljno obrazovani da biraju točno koliko djece žele imati. Sa starijom populacijom, Urugvaj se također prilagođava kako bi zadovoljio potrebe onih koji više nisu u radnoj snazi kako bi i dalje mogli živjeti punim plućima.
Uz bolju podršku starijoj populaciji i toplu klimu koja se rijetko dramatično mijenja, postao je idealno odredište za iseljenike koji su u mirovini.
Ima svoje nacionalno jelo, a to je chivito
Chivito je omiljeni međuobrok i nacionalno je jelo Urugvaja. To je epski sendvič koji se sastoji od tanke kriške odreska, mozzarelle, rajčice, majoneze, masline, slanine, jaja i šunke, poslužen u lepinji s pomfritom sa strane.
Riječ chivito prevodi se kao mala koza. Nastao je 1960-ih u restoranu u Punta del Este kada je kupac iz Argentine naručio jelo od chivito pečene koze. Vlasnik restorana pri ruci nije imao kozje meso, pa je umjesto toga poslužio sendvič od tostiranog kruha sa šunkom, odreskom, začinima i raznim sastojcima. Kupcu se to toliko svidjelo da ga je restoran počeo replicirati i za druge klijente i – voila – nacionalno jelo je rođeno.
Chivito je za Urugvajce ono što je hamburger za Amerikance, pa ćete ga moći pronaći posvuda u zemlji. Ima i dosta ukusnih varijanti, iako je općenito mišljenje da je original najbolji.